Kad prestamo griješit...
prestajemo postojat!
četvrtak, 13. listopada 2011.
nedjelja, 9. listopada 2011.
Lupusove ispovjesti: Sram me bilo...
Lupusove ispovjesti: Sram me bilo...: Neznam jeli vrlina ili mana... što reći kad se čini sve izrečenim? Što napraviti kad se čini sve napravljenim? Što voljet kad se čini sve...
Sram me bilo...
Neznam jeli vrlina ili mana...
što reći kad se čini sve izrečenim?
Što napraviti kad se čini sve napravljenim?
Što voljet kad se čini sve izvoljenim?
Što slagati kad si sve već izlagao?
Što ispričat kad su sve priče ispričane?
Netko, ili je rečeno ili napisano, ja ću opet napisat, ljepo je spoznat nekog.
Znanje je moć!
Kad ću upoznat sebe da imam moć nad sobom?
što reći kad se čini sve izrečenim?
Što napraviti kad se čini sve napravljenim?
Što voljet kad se čini sve izvoljenim?
Što slagati kad si sve već izlagao?
Što ispričat kad su sve priče ispričane?
Netko, ili je rečeno ili napisano, ja ću opet napisat, ljepo je spoznat nekog.
Znanje je moć!
Kad ću upoznat sebe da imam moć nad sobom?
petak, 26. kolovoza 2011.
četvrtak, 25. kolovoza 2011.
Memorijalna expedicija "Robert Vuković Treb"
BTW FlashBACK505 mogli bi na tih bunkera dok je vrijeme predivno ako nisi zauzet?
Memorijalna expedicija "Robert Vuković Treb"
Naravno ako ima kandidata dobro ste došli.
subota, 20. kolovoza 2011.
Prijatelj
petak, 19. kolovoza 2011.
Sirene
Hodali smo stazom prema nekom zaselku...
...bio je pust, bez svakodnevne aktivnosti, napušten, avetinjski...
...nama je odgovaralo iako nismo znali otkuda bi mogao zaštektat mitraljez, izroniti tenk, dignuti se prsa neprijatelja i s puškama na gotovs zapucaju na nas.
Imali smo dobre izviđače a i izvanrednog zapovjednika Gavrana. Tri dana je slao izviđače u izviđanje terene, pristupa, broj ljudi, raspored tehnike neprijatelja. Sve je to izvidio i htio na stolu prije nek što je obznanio da 3. satnija 4. Bojne 1. A Brigade krene u akciju.
...i tako smo hodali, mukotrpno, natovareni raznom opremom, nesigurno i očekujući pucanj, eksploziju, naredbu. Ništa se nije dešavalo u to rano-jutarnje vrijeme. Iz Dubrovnika zavriskale su sirene odavajući nas da smo krenuli u akciju. Svaki put je netko palio sirene kad su aktivne gardijske brigade krenule u akciju, zanimljivo.
...bio je pust, bez svakodnevne aktivnosti, napušten, avetinjski...
...nama je odgovaralo iako nismo znali otkuda bi mogao zaštektat mitraljez, izroniti tenk, dignuti se prsa neprijatelja i s puškama na gotovs zapucaju na nas.
Imali smo dobre izviđače a i izvanrednog zapovjednika Gavrana. Tri dana je slao izviđače u izviđanje terene, pristupa, broj ljudi, raspored tehnike neprijatelja. Sve je to izvidio i htio na stolu prije nek što je obznanio da 3. satnija 4. Bojne 1. A Brigade krene u akciju.
...i tako smo hodali, mukotrpno, natovareni raznom opremom, nesigurno i očekujući pucanj, eksploziju, naredbu. Ništa se nije dešavalo u to rano-jutarnje vrijeme. Iz Dubrovnika zavriskale su sirene odavajući nas da smo krenuli u akciju. Svaki put je netko palio sirene kad su aktivne gardijske brigade krenule u akciju, zanimljivo.
Budućnost na je u ...
Nažalost vic koji pokazuje stvarnost!
Za vreme doručka pita Perica oca: Tata, šta je to politika? Sada će sine tebi tata da objasni. Vidiš ovako, ja idem na posao i zarađujem novac, dakle ja sam kapitalista. Mama raspolaže tim novcem, ona je vlada, kućna pomoćnica koja radi po kući je radnička klasa, deda sve posmatra po strani šta se dešava u kući, on je sindikat. Mi svi volimo da tebi bude dobro, ti si naš narod, a tvoj mali bratić je naša budućnost. Jesi li razumeo? Nisam, tata, baš najbolje ali neka malo razmislim pa ću ti reći sutra. Preko noći se mali bratić probudio i usrao do guše i Perica se probudio, otišao u sobu kod majke ona čvrsto spava, u sobu kod kućne pomoćnice, kad tamo tata na njoj, deda je potpuno nezainteresovan i on se vrati u krevet i nastavi da spava. Ujutru pita otac sina: Perice da li si razmislio šta je politika? Jesam, tata, to ti je dok kapitalisti jebu radničku klasu, vlada čvrsto spava, sindikat je nezainteresovan, na narod niko ne obraća pažnju, a budućnost nam je u govnima.
Za vreme doručka pita Perica oca: Tata, šta je to politika? Sada će sine tebi tata da objasni. Vidiš ovako, ja idem na posao i zarađujem novac, dakle ja sam kapitalista. Mama raspolaže tim novcem, ona je vlada, kućna pomoćnica koja radi po kući je radnička klasa, deda sve posmatra po strani šta se dešava u kući, on je sindikat. Mi svi volimo da tebi bude dobro, ti si naš narod, a tvoj mali bratić je naša budućnost. Jesi li razumeo? Nisam, tata, baš najbolje ali neka malo razmislim pa ću ti reći sutra. Preko noći se mali bratić probudio i usrao do guše i Perica se probudio, otišao u sobu kod majke ona čvrsto spava, u sobu kod kućne pomoćnice, kad tamo tata na njoj, deda je potpuno nezainteresovan i on se vrati u krevet i nastavi da spava. Ujutru pita otac sina: Perice da li si razmislio šta je politika? Jesam, tata, to ti je dok kapitalisti jebu radničku klasu, vlada čvrsto spava, sindikat je nezainteresovan, na narod niko ne obraća pažnju, a budućnost nam je u govnima.
četvrtak, 18. kolovoza 2011.
TKZV
Moje pisanje dašnje kratke priče slučajno je popratilo dva događaja.
Nekih 1992. godine prije kraja ljeti, početkom jeseni, odlučili su da u 1. A Brigadi ZNG RH spoje tri bojne u jednu.
Tadašnji IPD-eovac, ta skraćenica često se tumačila kako se htjelo, informativno politički djelatnik, informativno psihološki djelatnik i ne znam kako.
Skupili su našu bivšu IV bojnu "Gavranovi" u kuhinju tadašnji radnički kompleks baraka u Petruševcu i počela sipka, kako ćemo svi mi "Tigrovi" dobiti nove uniforme, biti će tamnozelene, s pečatnjakom oznakom "Tigra", lančiće s id brojevima, bodeže s ugraviranim oznakama "Tigrova", 3,5 prosječne plaće u Republici Hrvatskoj imat će obični gardista, naknadu za odvojeni život, naknadu za prijevoz za one koji neće imati organizirani prijevoz, uskrsnicu, regres, božićnicu, ratni dodatak, prekovremene plaćeno, plaćene dežurstva, straže, požarnima, svečanu uniformu, izlaznu uniformu, radnu uniformu, i par komada ratnih (kamuflažom) uniformi prema podnebljima gdje bi trebali ratovati. Svaki gardista dobio bi još i pištolj koji bi mu ostao u uspomeni kad bi odlazio u mirovinu a mirovina mu ne bi iznosila manje od 80% osnovice plaće koje bi dobivao da radi. Po potpisu drugog ugovora, nakon 6 mjeseci dobili bi riješeno stambeno pitanje. Bili su to super uvjeti za jednog vojnika po ugovoru-profesionalnog vojnika. Na to bi IPD-ovac se nadovezeo:
-Ali to znači kad Vas neka bakica idi u tramvaju i vikne:"Vidi "Tigra"" Vi ćete biti ponosni, ali to znači da će te se morat dići toj bakici.
Jedan vojnik, gardista Gajski, odgovara IPDovcu satniku Žutiću:
-Gospodine, moja kultura nalaže da se dignem bakici u tramvaju a ne moja uniforma a koliko ste nam obećali nećemo se ni voziti u tramvaju već u vlastitim autima!
Zabezeknuti IPD nije znao što će nego kao svaki neobrazovani čovjek, iako je za njegov čin itekakvi trebao fakultet a za njegovo mjesto bar filozofski ili novinarski, napadom na vojnika i deranjem riješio je u nama nedoumice u ispravnost njegovih riječi.
Eto, nikad nisam nisam dobio u vojsci 3,5 prosječne plaće u Republici Hrvatskoj, svečanu uniformu a mirovina mi je cca 45% od plaće koje bi primao da radim, imam bolna križa, ne mogu dići vreću cementa, noću snivam i naše i njihove a stambenom pitanju da ne pišem. No zanimljivo je da je taj PeDeoVac ljepo objasnio da više četnike ne smijemo zvati četnike nego takozvane paravojne formacije srpskog naroda, JNA nismo smjeli više zvati JNA već tkzv JNA, Srpsku Krajinu tkzv Srpsku Krajinu itd...
...iako je Harry Potter napisan kasnije (naravno da sam ga i ja pročitao) podsjetilo me na ime tkzv Voldemora, ImeKojeSeNeIzgovara.
Znači, izvješće bi glasilo nekako ovakvo, napala nas grupa naoružanih i uniformiranih ljudi Čije-Ime-Ne-Izgovara koji su bili pripadnici paravojne formacije Države-Čije-Se-Ime-Ne-Spominje, u sastavu imali su oružje dobiveno od vojske Čije-Se-Ime-Ne-Izgovara, te smo ih odbacili na početne položaje Već-Znate-Kamo.
Eto, danas se poklopila i ta dva događaja, ujutro su uhapsili "posljednjeg" tkzv ratnim zločincem a ja sam izgubio tkz status HRVI jer je netko s vrha odlučio da bolesti koje su prije spadala pod posljedicom Domovinskoga rata to više nisu.
I eto uskoro postajem tkzv Dragovoljac te tkzv Braniteljem tkzv Domovinskoga rata bez tkzv HRVI....
Nekih 1992. godine prije kraja ljeti, početkom jeseni, odlučili su da u 1. A Brigadi ZNG RH spoje tri bojne u jednu.
Tadašnji IPD-eovac, ta skraćenica često se tumačila kako se htjelo, informativno politički djelatnik, informativno psihološki djelatnik i ne znam kako.
Skupili su našu bivšu IV bojnu "Gavranovi" u kuhinju tadašnji radnički kompleks baraka u Petruševcu i počela sipka, kako ćemo svi mi "Tigrovi" dobiti nove uniforme, biti će tamnozelene, s pečatnjakom oznakom "Tigra", lančiće s id brojevima, bodeže s ugraviranim oznakama "Tigrova", 3,5 prosječne plaće u Republici Hrvatskoj imat će obični gardista, naknadu za odvojeni život, naknadu za prijevoz za one koji neće imati organizirani prijevoz, uskrsnicu, regres, božićnicu, ratni dodatak, prekovremene plaćeno, plaćene dežurstva, straže, požarnima, svečanu uniformu, izlaznu uniformu, radnu uniformu, i par komada ratnih (kamuflažom) uniformi prema podnebljima gdje bi trebali ratovati. Svaki gardista dobio bi još i pištolj koji bi mu ostao u uspomeni kad bi odlazio u mirovinu a mirovina mu ne bi iznosila manje od 80% osnovice plaće koje bi dobivao da radi. Po potpisu drugog ugovora, nakon 6 mjeseci dobili bi riješeno stambeno pitanje. Bili su to super uvjeti za jednog vojnika po ugovoru-profesionalnog vojnika. Na to bi IPD-ovac se nadovezeo:
-Ali to znači kad Vas neka bakica idi u tramvaju i vikne:"Vidi "Tigra"" Vi ćete biti ponosni, ali to znači da će te se morat dići toj bakici.
Jedan vojnik, gardista Gajski, odgovara IPDovcu satniku Žutiću:
-Gospodine, moja kultura nalaže da se dignem bakici u tramvaju a ne moja uniforma a koliko ste nam obećali nećemo se ni voziti u tramvaju već u vlastitim autima!
Zabezeknuti IPD nije znao što će nego kao svaki neobrazovani čovjek, iako je za njegov čin itekakvi trebao fakultet a za njegovo mjesto bar filozofski ili novinarski, napadom na vojnika i deranjem riješio je u nama nedoumice u ispravnost njegovih riječi.
Eto, nikad nisam nisam dobio u vojsci 3,5 prosječne plaće u Republici Hrvatskoj, svečanu uniformu a mirovina mi je cca 45% od plaće koje bi primao da radim, imam bolna križa, ne mogu dići vreću cementa, noću snivam i naše i njihove a stambenom pitanju da ne pišem. No zanimljivo je da je taj PeDeoVac ljepo objasnio da više četnike ne smijemo zvati četnike nego takozvane paravojne formacije srpskog naroda, JNA nismo smjeli više zvati JNA već tkzv JNA, Srpsku Krajinu tkzv Srpsku Krajinu itd...
...iako je Harry Potter napisan kasnije (naravno da sam ga i ja pročitao) podsjetilo me na ime tkzv Voldemora, ImeKojeSeNeIzgovara.
Znači, izvješće bi glasilo nekako ovakvo, napala nas grupa naoružanih i uniformiranih ljudi Čije-Ime-Ne-Izgovara koji su bili pripadnici paravojne formacije Države-Čije-Se-Ime-Ne-Spominje, u sastavu imali su oružje dobiveno od vojske Čije-Se-Ime-Ne-Izgovara, te smo ih odbacili na početne položaje Već-Znate-Kamo.
Eto, danas se poklopila i ta dva događaja, ujutro su uhapsili "posljednjeg" tkzv ratnim zločincem a ja sam izgubio tkz status HRVI jer je netko s vrha odlučio da bolesti koje su prije spadala pod posljedicom Domovinskoga rata to više nisu.
I eto uskoro postajem tkzv Dragovoljac te tkzv Braniteljem tkzv Domovinskoga rata bez tkzv HRVI....
Puška
Jutros sam se digao s bolovima u kičmi, nisam dobro spavao, nije me u snu boljela kičma, bolio me san, proganjala me opet svakodnevnica prošlosti. Stojim na Zapadnom kolodvoru i razmišljam o novom iznamljenom stanu. Siguran sam da je onaj drugi koji sam odbio veći od ovog kojeg sam iznajmio. Nije mi baš jasno, peron ima dva kolodvora, neznam gdje da čekam vlak, dali sam na pravoj strani kolodvora. Na meni uniforma, uz bok stidljivo stiskam tamnu pušku nadajući da je nitko nevidi, da ne naiđe vojna policija, znao sam da svaki bespotrebni trenutak provedeni na ovom duplom kolodvoru s jednim kolosijekom i jednim peronom donosi mi mogućnost da mi se oduzme oružje o kojem ovisi i moj život. Nije bitan Zagreb, u Zagrebu mi neće niko nauditi, ima dosta ljudi koji paze jedni na druge, ali par kilometara dalje proteže se bojišnica, ja sam zabunom ponio iz baze puške i sad riskiram da ostanem bez nje. Na van zagreba sam bez odjeće bez nje. Grčevito je priljubim uz tijelo pokušavajući je skriti na boku i tijelom, imam osjećaj da svi bulje u nju. Želim im objasniti da idem na bojište, da je nisam ukrao, da ne želim nikom nauditi, riječi neidu iz usta. Njemo zurim u naprtnjaču koja ovijena parom stiže niz kolosjeka i ulazi u peron. Svjetlo mi obasjava lice. Trgam se između sna i jave, bol u leđima postaje jača a svjetlo prodire kroz kapke. Budim se. Svjetlo je prodiralo kroz prozor moje sobe i budilo me. Kao i bol u leđima. Sjedam u krevetu. Žena pokraj mene spava. Gledam na sat. Nisam spavao ni dva sata a toliko sam sanjao...
Pismo-Glava/Čitat ili ne čitat
Koliko smo sjedili za nečim računalom ili dnevnikom te htjeli pretresit sve što je napisano. Pa, pobogu, čovječe ako je ostavio otvoreno, neskriveno vrijedno je malo zaviriti ali čemu?
Jeli moralno?
Naravno da nije, mi smo samo radoznala bića.
Noćas sam sanjao papige, kako ih lovim.
Što bi stre bake rekle?
Što san znači?
Ma izmislili bi one nešto, meni znači samo jedno, da se vratim svom starom hobiju, uzgoju egzotičnim pticama.
Što ima moj dnevnik s pticama zakrivljenih kljunom?
Pa našao sam svoj stari dnevnik gdje opisujem uzgoj ptica, broj legla, mitarenja, broj jja, broj ptića, poklonjene ptiće, prodane ptiće...
...zanimljivo kako je mozak odmah reagirao, odmah je reflektirao moju ljubav prema pticama.
Želio bih o noćnim morama pisat ali bi mi žao uništiti lijep san o šarenim pticama pa ću sad i tu stat.
Jeli moralno?
Naravno da nije, mi smo samo radoznala bića.
Noćas sam sanjao papige, kako ih lovim.
Što bi stre bake rekle?
Što san znači?
Ma izmislili bi one nešto, meni znači samo jedno, da se vratim svom starom hobiju, uzgoju egzotičnim pticama.
Što ima moj dnevnik s pticama zakrivljenih kljunom?
Pa našao sam svoj stari dnevnik gdje opisujem uzgoj ptica, broj legla, mitarenja, broj jja, broj ptića, poklonjene ptiće, prodane ptiće...
...zanimljivo kako je mozak odmah reagirao, odmah je reflektirao moju ljubav prema pticama.
Želio bih o noćnim morama pisat ali bi mi žao uništiti lijep san o šarenim pticama pa ću sad i tu stat.
Naknada za ...
Bio sam ponosan svih ovih godina što sam bio pripadnik elitnih postrojbi Oružanih Snaga Republike Hrvatske.
Ne, nije me danas sram, nisam dobio ordenje iako bi u nekoj američkoj vojsci mnogi a tako i ja imali hrpu ih na prsima, ja imam ordenje koje ima pola milona hrvata čak mnogi sportaši imaju više ordenja a borili su se na sportskim a ne borbenim terenima, žalosno zar ne?
Dobio sam hrpu bolesti, fizičkih i psihičkih a i očekujem ih još.
Ma dragi moji nije ovo nikakva žalopojka prolupalog branitelja već jednostavno pitanja sumornog dragovoljca, jesmo dobili što smo smo izborili.
Sjećam se kad smo na barikadama i prosvjedima izvikali da neželimo povlaštene mirovine, sad braniteljske mirovine žele proglasit, ako već i nisu, povlaštene. Mnogi a i ja dobijamo 45% od plaće "povlaštene" mirovine, ja bi to nazvao naknadnom ali tko sam ja da o tom sudim. Zakoni se mjenjaju, naravno, prvi koji su ostvarili prava na "naknade" prava im se ne mjenjaju, jesmo stvarno svi isti pred zakonom?
Ne, nije me danas sram, nisam dobio ordenje iako bi u nekoj američkoj vojsci mnogi a tako i ja imali hrpu ih na prsima, ja imam ordenje koje ima pola milona hrvata čak mnogi sportaši imaju više ordenja a borili su se na sportskim a ne borbenim terenima, žalosno zar ne?
Dobio sam hrpu bolesti, fizičkih i psihičkih a i očekujem ih još.
Ma dragi moji nije ovo nikakva žalopojka prolupalog branitelja već jednostavno pitanja sumornog dragovoljca, jesmo dobili što smo smo izborili.
Sjećam se kad smo na barikadama i prosvjedima izvikali da neželimo povlaštene mirovine, sad braniteljske mirovine žele proglasit, ako već i nisu, povlaštene. Mnogi a i ja dobijamo 45% od plaće "povlaštene" mirovine, ja bi to nazvao naknadnom ali tko sam ja da o tom sudim. Zakoni se mjenjaju, naravno, prvi koji su ostvarili prava na "naknade" prava im se ne mjenjaju, jesmo stvarno svi isti pred zakonom?
Život
Život...
...volio bih kad bi znao da u životu pišem posljednje riječi.
Teško je to, iako ne i nemoguće, znati.
Prevaliti tisuće kilometara za nešto što ćeš voljeti a onda se razočarati.
Dali smo mi prije rođenja prevaljivali tisuće kilometara nadajući se da ćemo biti voljeni a u stvari nakraju mrzimo i sami sebe.
Zašto ljudi nisu iskreni kad su sretni, ne pri znaju da imaju sve a u stvari ne dostaje im samo malo.
Koja je to tanka linija koja nas razdvaja između života i smrti, Hamletovska biti ili ne biti?
Možda ne shvaćamo bit naše suštine i našeg postojanja.
Mnogi susprežu za Bogom. Jeli On rješenje? Postoji li On? Ili je samo puko vjerovanje pretočeno u Biblije, Svete spise, Sveta pisma, Ku'rane i razne zavjete?
Što je taj Bog obećao ljudima?
Koje je zakone dao?
Dali se zakoni tumače kako je kome volja ili kako piše?
Zapovjedio je: "idite i množite se..." a poslije dao zakon "Nepoželi tuđeg ženidbenog druga..."!?
Tko krši zakon kad sam sebi oduzima život, piše ne ubij, a ubijaš sebe?
Kako sve to protumačit bez suvišne filozofije i teologije?
Ako nas je stvorio na sliku i priliku sebe, zašto nam je zabranio da istražujemo, zašto je je radoznalost bila smrtni grijeh koji nas je istjerao iz raja?
Jeli ovo pakao ili samo iskušavanje volje?
Nismo li samo laboratorijski miševi koje nas nebesko Božije oko promatra?
Jedan dan Mu je trebalo da stvori svemir a jedan dan čovjeka?
Jesmo toliko kompleksni?
Zašto čovjek ne može jednostavno da živi i voli?
Zašto ljudi ne vole sebe?
Što je veće zlo voljeti sebe ili ne voljeti nikoga?
Ne znam...
...volio bih da zna, volio bih da sam pametan i mudar.
Dali godine donose mudrost ili se samo zavaravamo s tim?
Tko je mudar?
Pitanja...
...postavljamo pitanje iako je On to izričito zabrani:
"Blaženi onaj koji vjeruje!"
ali ja ne želim biti blažen. Ne želim vjerovati da je sve u Božijim rukama. Želim znati. Želim upravljati svojom sudbinom. Želim znati zašto netko nešto može a ja ne? Želim da osjeti Njegov gnjev nad preljubnicima i lažovima. Želim živjet.
Normalno živjet.
Da li želim previše?
...volio bih kad bi znao da u životu pišem posljednje riječi.
Teško je to, iako ne i nemoguće, znati.
Prevaliti tisuće kilometara za nešto što ćeš voljeti a onda se razočarati.
Dali smo mi prije rođenja prevaljivali tisuće kilometara nadajući se da ćemo biti voljeni a u stvari nakraju mrzimo i sami sebe.
Zašto ljudi nisu iskreni kad su sretni, ne pri znaju da imaju sve a u stvari ne dostaje im samo malo.
Koja je to tanka linija koja nas razdvaja između života i smrti, Hamletovska biti ili ne biti?
Možda ne shvaćamo bit naše suštine i našeg postojanja.
Mnogi susprežu za Bogom. Jeli On rješenje? Postoji li On? Ili je samo puko vjerovanje pretočeno u Biblije, Svete spise, Sveta pisma, Ku'rane i razne zavjete?
Što je taj Bog obećao ljudima?
Koje je zakone dao?
Dali se zakoni tumače kako je kome volja ili kako piše?
Zapovjedio je: "idite i množite se..." a poslije dao zakon "Nepoželi tuđeg ženidbenog druga..."!?
Tko krši zakon kad sam sebi oduzima život, piše ne ubij, a ubijaš sebe?
Kako sve to protumačit bez suvišne filozofije i teologije?
Ako nas je stvorio na sliku i priliku sebe, zašto nam je zabranio da istražujemo, zašto je je radoznalost bila smrtni grijeh koji nas je istjerao iz raja?
Jeli ovo pakao ili samo iskušavanje volje?
Nismo li samo laboratorijski miševi koje nas nebesko Božije oko promatra?
Jedan dan Mu je trebalo da stvori svemir a jedan dan čovjeka?
Jesmo toliko kompleksni?
Zašto čovjek ne može jednostavno da živi i voli?
Zašto ljudi ne vole sebe?
Što je veće zlo voljeti sebe ili ne voljeti nikoga?
Ne znam...
...volio bih da zna, volio bih da sam pametan i mudar.
Dali godine donose mudrost ili se samo zavaravamo s tim?
Tko je mudar?
Pitanja...
...postavljamo pitanje iako je On to izričito zabrani:
"Blaženi onaj koji vjeruje!"
ali ja ne želim biti blažen. Ne želim vjerovati da je sve u Božijim rukama. Želim znati. Želim upravljati svojom sudbinom. Želim znati zašto netko nešto može a ja ne? Želim da osjeti Njegov gnjev nad preljubnicima i lažovima. Želim živjet.
Normalno živjet.
Da li želim previše?
JRM
Hm, nedavno sam bio na sudu zbog "narušavanje javnog reda i mira". Mislim, tj. znam, pod tu točku policija i prekršajni sud stavljaju sve moguće i nemoguće. Navodno, u pijanom stanju sam tipu opsovao dragu mu majku. O'kej, uvrijedio sam ga. Ali kako sam narušio javni red i mir?
Ma gdje su se sakrili pingvini...
Ma gdje su se samo skrili?
Ti pingvini....
...mali nestašluci...
...jesu pobjegli, napustili planet?
Ne ovdje je stvarno postali hladno da se čovjek i po ljeti smrzava.
Umire od hladnoće, čeka zimu da se u toplini vatre svoga doma ugrije.
Po ljeti si na otvoren, nemoćan, svatko te vidi, kako si obučen, jesi obrijan, jeli piješ kvalitetno, jesi debeo ili anoreksičan?
Ma gdje su se sakrili pingvini!?
Jedine ptice koje ne lete, uživajući u hladnoći.
Dosta mi je otvorenosti, koliko smo samo slabi jer ljudi znaju o nama, kako podmuklo to iskorištavaju protiv samih sebe.
Ma gdje su se sakrili pingvini...
Ti pingvini....
...mali nestašluci...
...jesu pobjegli, napustili planet?
Ne ovdje je stvarno postali hladno da se čovjek i po ljeti smrzava.
Umire od hladnoće, čeka zimu da se u toplini vatre svoga doma ugrije.
Po ljeti si na otvoren, nemoćan, svatko te vidi, kako si obučen, jesi obrijan, jeli piješ kvalitetno, jesi debeo ili anoreksičan?
Ma gdje su se sakrili pingvini!?
Jedine ptice koje ne lete, uživajući u hladnoći.
Dosta mi je otvorenosti, koliko smo samo slabi jer ljudi znaju o nama, kako podmuklo to iskorištavaju protiv samih sebe.
Ma gdje su se sakrili pingvini...
Danas...
Danas...
...pomalo se razočaraš i u ljude i u sebe.
Na kraju vidiš da neki ljudi nisu ni loši samo dok su imali moć nad tobom ponašali su se loše. Zašto?
Zašto ljude tjera moć da se ponašaju loše?
...pomalo se razočaraš i u ljude i u sebe.
Na kraju vidiš da neki ljudi nisu ni loši samo dok su imali moć nad tobom ponašali su se loše. Zašto?
Zašto ljude tjera moć da se ponašaju loše?
ponedjeljak, 18. srpnja 2011.
Ima jedna zemlja blagosranja i sreće
Ima jedna zemlja blagosranja i sreće,
tamo se narod u stadima kreće.
Nalazi se na samom zapadu Balkana,
neki je i zovu država-banana.
Ljudi su tamo obične ovce,
prodaju guzicu za male novce.
To je zemlja kriminalaca i tajkuna
tamo obraz košta samo 500 kuna.
Sve neki veliki vjernici i domoljubi,
a brat brata za komad zemlje ubi.
Tamo nema moralnih vrijednosti
Al' ide se u crkvu pa Bog oprosti.
Jako su hrabri i ničeg' se ne boje,
a drugi ih jebu i sudbinu im kroje.
S ponosom kažu da se zovu Hrvati
veliko stado - ovca ovcu prati.
Na čelu tog' stada jedna je kokoš,
glavna joj briga koji da stavi broš.
Što su ljudi gladni nju dupe boli,
kaže nek' jedu govna s malo soli.
Nažalost i ja sam dio tog stada,
puna mi je glava robijanja i jada.
Za crkavicu radiš po cijele dane,
dok neki grade vile i apartmane.
Svašta je pričao pokojni Franja,
mnogo nebuloza i teških sranja.
Al' jedna mu izjava ne bi luda:
"Hrvati su stoka sitnog zuba"
tamo se narod u stadima kreće.
Nalazi se na samom zapadu Balkana,
neki je i zovu država-banana.
Ljudi su tamo obične ovce,
prodaju guzicu za male novce.
To je zemlja kriminalaca i tajkuna
tamo obraz košta samo 500 kuna.
Sve neki veliki vjernici i domoljubi,
a brat brata za komad zemlje ubi.
Tamo nema moralnih vrijednosti
Al' ide se u crkvu pa Bog oprosti.
Jako su hrabri i ničeg' se ne boje,
a drugi ih jebu i sudbinu im kroje.
S ponosom kažu da se zovu Hrvati
veliko stado - ovca ovcu prati.
Na čelu tog' stada jedna je kokoš,
glavna joj briga koji da stavi broš.
Što su ljudi gladni nju dupe boli,
kaže nek' jedu govna s malo soli.
Nažalost i ja sam dio tog stada,
puna mi je glava robijanja i jada.
Za crkavicu radiš po cijele dane,
dok neki grade vile i apartmane.
Svašta je pričao pokojni Franja,
mnogo nebuloza i teških sranja.
Al' jedna mu izjava ne bi luda:
"Hrvati su stoka sitnog zuba"
Ima jedna zemlja blagosranja i sreće
Ima jedna zemlja blagosranja i sreće,
tamo se narod u stadima kreće.
Nalazi se na samom zapadu Balkana,
neki je i zovu država-banana.
Ljudi su tamo obične ovce,
prodaju guzicu za male novce.
To je zemlja kriminalaca i tajkuna
tamo obraz košta samo 500 kuna.
Sve neki veliki vjernici i domoljubi,
a brat brata za komad zemlje ubi.
Tamo nema moralnih vrijednosti
Al' ide se u crkvu pa Bog oprosti.
Jako su hrabri i ničeg' se ne boje,
a drugi ih jebu i sudbinu im kroje.
S ponosom kažu da se zovu Hrvati
veliko stado - ovca ovcu prati.
Na čelu tog' stada jedna je kokoš,
glavna joj briga koji da stavi broš.
Što su ljudi gladni nju dupe boli,
kaže nek' jedu govna s malo soli.
Nažalost i ja sam dio tog stada,
puna mi je glava robijanja i jada.
Za crkavicu radiš po cijele dane,
dok neki grade vile i apartmane.
Svašta je pričao pokojni Franja,
mnogo nebuloza i teških sranja.
Al' jedna mu izjava ne bi luda:
"Hrvati su stoka sitnog zuba"
tamo se narod u stadima kreće.
Nalazi se na samom zapadu Balkana,
neki je i zovu država-banana.
Ljudi su tamo obične ovce,
prodaju guzicu za male novce.
To je zemlja kriminalaca i tajkuna
tamo obraz košta samo 500 kuna.
Sve neki veliki vjernici i domoljubi,
a brat brata za komad zemlje ubi.
Tamo nema moralnih vrijednosti
Al' ide se u crkvu pa Bog oprosti.
Jako su hrabri i ničeg' se ne boje,
a drugi ih jebu i sudbinu im kroje.
S ponosom kažu da se zovu Hrvati
veliko stado - ovca ovcu prati.
Na čelu tog' stada jedna je kokoš,
glavna joj briga koji da stavi broš.
Što su ljudi gladni nju dupe boli,
kaže nek' jedu govna s malo soli.
Nažalost i ja sam dio tog stada,
puna mi je glava robijanja i jada.
Za crkavicu radiš po cijele dane,
dok neki grade vile i apartmane.
Svašta je pričao pokojni Franja,
mnogo nebuloza i teških sranja.
Al' jedna mu izjava ne bi luda:
"Hrvati su stoka sitnog zuba"
Ima jedna zemlja blagosranja i sreće
Ima jedna zemlja blagosranja i sreće,
tamo se narod u stadima kreće.
Nalazi se na samom zapadu Balkana,
neki je i zovu država-banana.
Ljudi su tamo obične ovce,
prodaju guzicu za male novce.
To je zemlja kriminalaca i tajkuna
tamo obraz košta samo 500 kuna.
Sve neki veliki vjernici i domoljubi,
a brat brata za komad zemlje ubi.
Tamo nema moralnih vrijednosti
Al' ide se u crkvu pa Bog oprosti.
Jako su hrabri i ničeg' se ne boje,
a drugi ih jebu i sudbinu im kroje.
S ponosom kažu da se zovu Hrvati
veliko stado - ovca ovcu prati.
Na čelu tog' stada jedna je kokoš,
glavna joj briga koji da stavi broš.
Što su ljudi gladni nju dupe boli,
kaže nek' jedu govna s malo soli.
Nažalost i ja sam dio tog stada,
puna mi je glava robijanja i jada.
Za crkavicu radiš po cijele dane,
dok neki grade vile i apartmane.
Svašta je pričao pokojni Franja,
mnogo nebuloza i teških sranja.
Al' jedna mu izjava ne bi luda:
"Hrvati su stoka sitnog zuba" !!!
tamo se narod u stadima kreće.
Nalazi se na samom zapadu Balkana,
neki je i zovu država-banana.
Ljudi su tamo obične ovce,
prodaju guzicu za male novce.
To je zemlja kriminalaca i tajkuna
tamo obraz košta samo 500 kuna.
Sve neki veliki vjernici i domoljubi,
a brat brata za komad zemlje ubi.
Tamo nema moralnih vrijednosti
Al' ide se u crkvu pa Bog oprosti.
Jako su hrabri i ničeg' se ne boje,
a drugi ih jebu i sudbinu im kroje.
S ponosom kažu da se zovu Hrvati
veliko stado - ovca ovcu prati.
Na čelu tog' stada jedna je kokoš,
glavna joj briga koji da stavi broš.
Što su ljudi gladni nju dupe boli,
kaže nek' jedu govna s malo soli.
Nažalost i ja sam dio tog stada,
puna mi je glava robijanja i jada.
Za crkavicu radiš po cijele dane,
dok neki grade vile i apartmane.
Svašta je pričao pokojni Franja,
mnogo nebuloza i teških sranja.
Al' jedna mu izjava ne bi luda:
"Hrvati su stoka sitnog zuba" !!!
Kako je počeo rat na mom...
...ma, ne, ne otoku...
...u mojoj glavi...
...vrlo jednostavni bi bio naslov, ali ne želim živjet s jednostavnim naslovima već jednostavnim pričama. Naime davnih godina nisam imao pojma, ma, ustvari nije me interesiralo, razlike između pravovjerja, sve dok me neki klinac (a i ja sam tad bio klinac) nije pitao dali sam pravoslavac, ostao sam zatečen. Što je to?
-Nemoraš se sramiti ako si pravoslavac i ja sam i uopće me nije sram!-brzo je nadodao hodajući uz mene pazeći da neupadne u potok uz kojeg smo koračali. Uz taj potok smo se dogovorili da se sretnemo s dvije djevojčice Sandrom i Snježanom, već smo se kao pravi drugovi dogovorili da će on biti Snježanin udvarač a ja Sandrin. Sandra mi se jako sviđala, bila ja mala buntovnica, s svojim ispadima i izjavama znala nas je se iznenanditi, iako nismo još kužili da ustvari ona je ta koja vodi riječ u svemu i navodi vodu na svoj mlin pa makar nas nagovorila da mlin premjestimo prema boljoj vodi. Dok Snješka, ta mala plavokosa djevojčica, povučena i tiha neki put i plaha, bila je samo sjena Sandri. Iako po ljepoti nisu se razlikovali. A mi, mi fakini, završili smo po domomovima sudskim odlukama za odgoj u trajanju od 6 mjeseci do 3 godine iako bi kazna trajala dok neki nebi završili kakvu takvu školu.
-Ne, nisam pravoslavac iako niti ne kužim kaj je to...-odgovorio mu na brzinu.
-Pa koji Božić slaviš?-uzvrati na pitanje
-Pa kako koji? Pa kao svi, onaj pri kraju godine-nikako da se tad sjetim kad je točno Božić.
-Onda si katolik?-pitanje koje je izrekao bilo je pomalo s gnušanjem
-Ma, kakve veze ima Božić i katolizam s tim pravoslavcima?
-Pa, ima, mi vjerujemo u Isusa i Boga!
-Pa vjerujem i ja, iako me to neinteresira...
-...mora te interesirat-prekine me grubo-moraš znat u kojeg Boga vjeruješ, pravoslavnog ili katoličkog!
Mislim ja tako u svojoj glavi, šuteći, koji Bog hoće on od mene, Bog je Bog, bio taj njegov pravoslavni ili ovaj katolički, u čem je razlika, znam da mi je pokojni djed, pokoj mu duši, pričao da smo grkokatolici, pokojna baka, pokoj joj duši, učila krunicu na nekom ruskom jeziku ali sam bio previše mali da bih shvatio te njezine molitve. U mom malom mjestu postojalo je par crkava, jedna katolička koju smo klinci zvali mađarska jer je bila žuto obojana a mađari su kuće bojali u žuto, pravoslavna, i još neke koje nisam ni kužio čemu služe ali nisam se ni zamarao, bilo mi je bitniji moj poni bicikl nego te tvorevine. No kako objasnit tom dječaku da ja nekužim o čem priča.
Srećom u svoj toj nedumici iz siulete mraka pojavila se moja Sandra i Borina Snježana. Odmah se bacilo na mladenački flert. Onako, stidljivo se gledali, pričali o filmovima koji će biti u kinu, naime kino je tad bilo jedno od popularnijih mjesta za nas mlade. Srećom (ili njegoom nesrećom) stari mi bio u Lepici na "preodgoju" u kaznenoj ustanovi, kako su to tad zvali, pa je "nedostatak" svoje ljubavi prema sinu pokazivao pozamašnim džeparcem koje sam ja u to doba nemilice trošio na sebe.
Iako sam siguran da moj otac ionako nije znao pokazivati svoju ljubav sem prema alkoholnim derivatima u svakom obliku. No, vratimo se na pontu priče. Nakon očijukanja krenuli smo u park, park se nalazio iza crkve i nekadašnje SDK-a a u pokrajnom djelu doma zdralja "Ivanec", bilo je savršeno mjesto za ljubavne parove jer nije bilo osvjetljeno a pri kraju je imao nekakv atrij na kojem smo mi "Pahinčani" visjeli s razlogom ili bez razloga.
No, tu su mi se nekako stvari učinile malo komplicirane, moj navodno pravoslavni prijatelj počeo se "ufuravat" mojoj "budućoj" djevojci, što mi se nekako uopće nije svidjelo. Počelo su smiljujit, odvojili su se od Snježane i mene, pričat samostalno. Sandra, iako je pokazivala zanimanje za mene okrenula je ploču. No, mlad i naivan sve sam prihvaćao to neozbiljno jer "prijatelj" i ja imali smo dogovor, Snježana njemu a Sandra meni. No polako je ispadalo da Sandra njemu a Snježana nikom i ja nikom.
Poslje kraćeg vremena odlučio sam to prekinut i otišli smo na piće. Kafić se zvao "mlječni, bio je okej, podjeljen na tri djela, naprijed je bio šank i oni klasični stoj stolovi, drugi dio je bio separei gdje se moglo smjestit i fino sjedit a treći je bio više kao restoran, stolovi i stolice.
No, tu je vrag odnio šalu, pred menom su se primili za ruke, očijukali, smješkali a nas dvoje nisu ni primećivali. Nije mi baš smetalo iako me iritiralo, moj pravoslavni prijatelj me iznevjerio u dogovoru.
-Snježana, hoćemo do kina?
Snješka stidljivo kimne i krenusmo, koraćajući polako između nas tišina je parala bubnjiče. Što reć kad ništa se nema za izustit. Prošli smo pola Ivanca i smjestili u kafić "Afrika" i naručili piće.
-Kako se osjećaš?-prvi put mi se Snježana obratiala
-O'kej-uzvratih joj kulerski, jer uvjek moraš biti hladan izvana iako kipi u tebi-zašto me pitaš?
-Pa, Sandra mi je rekla da joj se sviđaš i danas da će te profurat...
-E, pa nije ispalo tako-prekinoh je-..ma ustvari ta mala darkerica mi se uopće nesviđe.-što je bila sočna laž, ludio sam za njom, obletao sam oko nje skoro dva mjeseca smo da se upoznamo, i sad moj pravoslavni prijatelj me zezne, mogao sam nekog drugog pozvat, pa preko sto dečki je bilo u domu, bilo koji bi htio poć zamnom da lovimo ženske. Nakon pića otišli smo do obližnjeg spomenika gdje se vidi cijeli centar Ivanca.
Tu smo dugo sjedili, iz "Mlječnog" su izišli Sandra i Boro, zagrljeni.
Sad znam što znači pravoslavac...
...u mojoj glavi...
...vrlo jednostavni bi bio naslov, ali ne želim živjet s jednostavnim naslovima već jednostavnim pričama. Naime davnih godina nisam imao pojma, ma, ustvari nije me interesiralo, razlike između pravovjerja, sve dok me neki klinac (a i ja sam tad bio klinac) nije pitao dali sam pravoslavac, ostao sam zatečen. Što je to?
-Nemoraš se sramiti ako si pravoslavac i ja sam i uopće me nije sram!-brzo je nadodao hodajući uz mene pazeći da neupadne u potok uz kojeg smo koračali. Uz taj potok smo se dogovorili da se sretnemo s dvije djevojčice Sandrom i Snježanom, već smo se kao pravi drugovi dogovorili da će on biti Snježanin udvarač a ja Sandrin. Sandra mi se jako sviđala, bila ja mala buntovnica, s svojim ispadima i izjavama znala nas je se iznenanditi, iako nismo još kužili da ustvari ona je ta koja vodi riječ u svemu i navodi vodu na svoj mlin pa makar nas nagovorila da mlin premjestimo prema boljoj vodi. Dok Snješka, ta mala plavokosa djevojčica, povučena i tiha neki put i plaha, bila je samo sjena Sandri. Iako po ljepoti nisu se razlikovali. A mi, mi fakini, završili smo po domomovima sudskim odlukama za odgoj u trajanju od 6 mjeseci do 3 godine iako bi kazna trajala dok neki nebi završili kakvu takvu školu.
-Ne, nisam pravoslavac iako niti ne kužim kaj je to...-odgovorio mu na brzinu.
-Pa koji Božić slaviš?-uzvrati na pitanje
-Pa kako koji? Pa kao svi, onaj pri kraju godine-nikako da se tad sjetim kad je točno Božić.
-Onda si katolik?-pitanje koje je izrekao bilo je pomalo s gnušanjem
-Ma, kakve veze ima Božić i katolizam s tim pravoslavcima?
-Pa, ima, mi vjerujemo u Isusa i Boga!
-Pa vjerujem i ja, iako me to neinteresira...
-...mora te interesirat-prekine me grubo-moraš znat u kojeg Boga vjeruješ, pravoslavnog ili katoličkog!
Mislim ja tako u svojoj glavi, šuteći, koji Bog hoće on od mene, Bog je Bog, bio taj njegov pravoslavni ili ovaj katolički, u čem je razlika, znam da mi je pokojni djed, pokoj mu duši, pričao da smo grkokatolici, pokojna baka, pokoj joj duši, učila krunicu na nekom ruskom jeziku ali sam bio previše mali da bih shvatio te njezine molitve. U mom malom mjestu postojalo je par crkava, jedna katolička koju smo klinci zvali mađarska jer je bila žuto obojana a mađari su kuće bojali u žuto, pravoslavna, i još neke koje nisam ni kužio čemu služe ali nisam se ni zamarao, bilo mi je bitniji moj poni bicikl nego te tvorevine. No kako objasnit tom dječaku da ja nekužim o čem priča.
Srećom u svoj toj nedumici iz siulete mraka pojavila se moja Sandra i Borina Snježana. Odmah se bacilo na mladenački flert. Onako, stidljivo se gledali, pričali o filmovima koji će biti u kinu, naime kino je tad bilo jedno od popularnijih mjesta za nas mlade. Srećom (ili njegoom nesrećom) stari mi bio u Lepici na "preodgoju" u kaznenoj ustanovi, kako su to tad zvali, pa je "nedostatak" svoje ljubavi prema sinu pokazivao pozamašnim džeparcem koje sam ja u to doba nemilice trošio na sebe.
Poslje kraćeg vremena odlučio sam to prekinut i otišli smo na piće. Kafić se zvao "mlječni, bio je okej, podjeljen na tri djela, naprijed je bio šank i oni klasični stoj stolovi, drugi dio je bio separei gdje se moglo smjestit i fino sjedit a treći je bio više kao restoran, stolovi i stolice.
-Snježana, hoćemo do kina?
Snješka stidljivo kimne i krenusmo, koraćajući polako između nas tišina je parala bubnjiče. Što reć kad ništa se nema za izustit. Prošli smo pola Ivanca i smjestili u kafić "Afrika" i naručili piće.
-Kako se osjećaš?-prvi put mi se Snježana obratiala
-O'kej-uzvratih joj kulerski, jer uvjek moraš biti hladan izvana iako kipi u tebi-zašto me pitaš?
-Pa, Sandra mi je rekla da joj se sviđaš i danas da će te profurat...
-E, pa nije ispalo tako-prekinoh je-..ma ustvari ta mala darkerica mi se uopće nesviđe.-što je bila sočna laž, ludio sam za njom, obletao sam oko nje skoro dva mjeseca smo da se upoznamo, i sad moj pravoslavni prijatelj me zezne, mogao sam nekog drugog pozvat, pa preko sto dečki je bilo u domu, bilo koji bi htio poć zamnom da lovimo ženske. Nakon pića otišli smo do obližnjeg spomenika gdje se vidi cijeli centar Ivanca.
Sad znam što znači pravoslavac...
nedjelja, 17. srpnja 2011.
Danas
Danas sam se ustao nešto ranije...
...zanimljii su ti puti Božiji...
...iako nisam baš neki vejrnik i pretežno vjerujem sudbini ali eto, odnese sudbina i možda sam Svevišnji na mjesta na koja baš nebi htje biti. Ali nas uredno ugnjezdi, smjesti kao da hoće da dokaže da tu moramo biti.
Naime kako počinje priča, krajem '93. godine prošlog stoljeće premještaj iz jednog mjesta dobili smo u drugo, svim koji su odlučili da žive u tom mjestu pričao sam da nisu baš čisti jer žele ćivjet u tom mjestu. Ali sudbina je htjela da se nastanim nakom 15-tak godina 10 metara od mjesta gdje sam radio...
...stvarno su čudni puti Božiji.
...zanimljii su ti puti Božiji...
...iako nisam baš neki vejrnik i pretežno vjerujem sudbini ali eto, odnese sudbina i možda sam Svevišnji na mjesta na koja baš nebi htje biti. Ali nas uredno ugnjezdi, smjesti kao da hoće da dokaže da tu moramo biti.
Naime kako počinje priča, krajem '93. godine prošlog stoljeće premještaj iz jednog mjesta dobili smo u drugo, svim koji su odlučili da žive u tom mjestu pričao sam da nisu baš čisti jer žele ćivjet u tom mjestu. Ali sudbina je htjela da se nastanim nakom 15-tak godina 10 metara od mjesta gdje sam radio...
...stvarno su čudni puti Božiji.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)