Zašto nije strašno „izgubiti se“ u šumi i zašto djecu treba pustiti da istražuju i uče sami
Mislim da „gubljenje“ u šumi nije ni loša stvar. Što bi bilo mojoj kćerki da je prespavala u šumi i ujutro nastavila hodati? Ništa strašno, možda bi samo malo ozebla i naživcirala nas roditelje. Smatram da je glup zakon taj koji dopušta mjerodavnim službama da reagiraju tek nakon 24 sata od nestanka. A ako dijete krene negdje po nešto, ljudi koji dobro poznaju teren mogu se snaći i procijeniti kuda je osoba mogla zalutati.
I sam sam se gubio po šumama, gorama, pa čak i po ravnicama Vojvodine i Slavonije. Bježao sam od kuće, skrivao se od policije, ali na kraju sve ispadne okej. Prespavati u divljini, bez ičega, nije neki problem. Tijelo u stresnoj situaciji reagira drukčije nego u normalnim uvjetima, ali poslije toga dođe na naplatu. Nije nužno imati nož, upaljač ili vreću za spavanje da bi se preživjelo noć u prirodi – dovoljan je samo dobar osjećaj i mašta.
Zato mislim da djecu treba „tjerati“ van da se igraju, da sami peku kukuruz, kestene, krompire, a ne da im roditelji preuzimaju svu brigu. Neka sami naprave šator, upale vatru, pokušavaju dok ne uspiju – uz diskretan minimalni nadzor. Tako se uče samostalnosti i snalažljivosti.
Kao djeca dolazili smo u Mokrice pokraj Oroslavlja, gdje je niz potok zvan „Štakorov potok“. Tamo smo se igrali, gradili brane i nastambe od kukurozovine, pekli ukradeni kukuruz iz obližnjih polja. Sjećam se da smo jednom našli dvije susjede, vršnjakinje, koje su prespavale u pidžamama u našoj nastambi. Roditelji su im to dopustili! Nama, recimo, nikad ne bi dopustili takvo što. Noću sam se znao iskradati i lutati Zagorskim bregima. To su gušti koje djeca trebaju proći ako mogu – spavanje samostalno u prirodi, po šumama, plažama, napuštenim kućama, uz minimalni nadzor roditelja.
Danas gledam da su djeca za roditelje „samo djeca“ i do 25. godine, a jedina im je zanimacija otići u birtiju i nalokat se. Imam primjera oko sebe gdje djeca žele ići u šumu, praviti kućice, igrati se, a roditelji ih sputavaju, tjeraju u dvorišta, kuće, pred televizore i kompjutere. Ne daju im ni jaje na oko da ispeku, a kamoli da upale vatru. Zato se događa da djeca lažu kad idu u šumu s prijateljima, skrivaju gdje su, jer ih roditelji ne puštaju iskreno reći što žele.
Tražimo od djece iskrenost, a onda ih sputavamo i tjeramo na laž. Pišem ovo općenito, ali znam da je tako. Onda se čudimo kad djeca prave nestašluke, a mi smo ih i sami radili.
Nedavno sam imao raspravu s roditeljima jednog mladića od oko 20 godina. Bilo je svadba, momak se napio, a ja sam se umiješao i rekao: „Ljudi, sjećate li se svojih 20-ih godina? Jeste li se vi tada mogli urazumiti?“ A deda je bukvalno vrištao: „Baleša jedan, neće se on meni na svadbi napiti, nezna ni žlicu nositi, balavac je!“ Svi zaboravljamo kako smo i mi bili najpametniji, najmudriji i najsposobniji u tim godinama. A za svoje dječačke grijehe itekako smo odgovarali – bilo da nas je susjed „dao po guzici“, bilo da su nas roditelji ili rodbina ispravljali. Samo smo to zaboravili.
Ovo je moj stav i iskustvo. Djeca trebaju slobodu, istraživanje i priliku da sami nauče kako se snalaziti u životu, pa i u prirodi. Neka se ponekad „izgube“ u šumi, neka sami peku kukuruz i pale vatru. To su stvari koje ih jačaju i pripremaju za život. A mi odrasli, umjesto da ih sputavamo, trebamo ih podržati i dati im povjerenje.
