Ulazi covek u trgovinu i unutra situacija: prodavacica place, ispricava se svim silama, a covjek stoji pored pulta i vice:
- "Pizda ti materina, u zivotu necu krociti ovamo. Ima da se zalim gazdi ima da letis sa posla jesi li me cula...", i izleti van.
Ovaj koji je upravo usao pridje devojci, a ova
cim ga primjeti pocne brisati suze i uz usiljen osmeh kaze:
- "Izvolite..."
Covjek je pita jel treba pomoc ili sta, a ona sa osmjehom odgovara:
- "Neka hvala sve je u redu izvolite..."
- "Mogu li dobiti jednu kovertut?"
- "Svakako koja velicina imamo standardne, vece, manje..."
- "Obicnu molim vas."
- "A koju boju imamo plave, zute, crvene, bijele, zelene, narandzaste..."
- "Molim vas dajte plavu ali brze posto autobus samo sto nije krenuo, zakasnicu..."
- "A koju plavu, imamo parisko plave, blijedo, tamno, morsko plavu..."
- "Molim te obicnu plavu ali brze..."
- "A koji oblik, imamo u obliku srca, trokuta, kruga..."
- "Molim vas obicnu cetverokutnui kovertu ali brze autobus vec krece..."
Donese plavu kovertu i kaze:
- "A da vam ne treba mozda markica?"
- "Treba, daj jednu," i gleda autobus kako odlazi...
- "A za unutarnji ili vanjski promet?"
- "Unutarnji molim vas."
- "A koju cete: imamo sa likom ljudi, zivotinje, razne prirodne ljepote, znakove..."
- "Molim vas - brze - dajte zivotinju."
- "A koju cete, imamo: sisare, ptice, gmizavce..."
- "Molim vas ptice..."
- "Imamo grabljivice, selice, letace..."
- "Molim vas - grabljivicu - ali brzo!!!"
- "A imamo orla, sokola, lesinara, ..."
- "Molim vas orla..."
- "A imamo surog, americkog..."
- "Molim vas surog orla..."
- "A imamo ga kako hrani mlade, kako leti, kako sjedi u gnijezdu..."
- "Dajte kako leti molim vas...."
- "A imam kako leti iznad kanjona, iznad mora, ..."
- "Dajte bilo koji sto prije..."
U tome trenutku ulazi unutra covek sa pocetka ovog vica i nosi - govno u ruci! Prilazi pultu, pogleda prodavacicu i baci govno na pult i kaze:
- "EVO, PICKA TI MATERINA, ZA OVAKVO GOVNO MI TREBA WC PAPIRA!"
nedjelja, 4. lipnja 2017.
subota, 6. svibnja 2017.
Prijtetelju, zašto?
Prijtetelju, zašto?
Malo te zbunjuje pitanje. Možda si očekivao: čemu, tkome, jeli imalo smisla, ne, ja tebe pitam zašto, zašto si zaustavio mene, moju neokaljenu mladost, moj ljep život, moju ljepu djevojku, moje ljepe snove. Istina ima ih i sad, iako rijetko dolaze u stvarnost, doleze noću, kad mi najviše netrebaju, trebaju mi baš u toj stvarnosti koju si mi oduzeo. I tako sanjam, sanjam moje mladenačke tulume gdje ne sjedim u kutu sobe, zabavaljam se s Markom, Ivanom, Brankom, Tomislavom, Zoranom, Slobodanom, s njihovim djevojkama, Ines, Marijom, Ivananom, Martinom, i tražim slobodne koje bi možda plesale, zabavlje i bezbrišno provodile neokaljenu subotu. I zvučnika čuje se neka davno poznata muzika, kad nas nitko nije djelio na svoje i moje te tvoje i njihove. Pjevam da me glas boli, u ruci mi piva, frajerski držim cigaretu u ruci, glavni sam, ako nitkom drugom bar sebi. Susrećem se s plavim očima, uočavam priliku, plešemo zabavljamo se, mjenjamo brojeve telefona, stidljivo, mladenački, na komadu etike soka ili pive. Olovke ni od ljeka, pokušavamo si obećat iako oboje znamo da nema šanse da se sutra vidimo, znam da ću nestrpljivo opet čeket iduću subotu, idući tulum, rođendan, disco. Još se sjećam SC-a, Kulušića, Laprdarija, Amazone i ostalih diska gdje sam stidljivo roditelje žicao dinar dva-da mogu svojoj simpatiji platit neki sok, pivu i sebi kutiju cigareta, da opet budem ponosni mangup iz kvarta. Pratim svoje plave oči kući, nesusudim se je se zagrliti, trese se, skidam jaknu, stavljam joj jaknu na leđe, blago kao da je Božićna kuglica koja će puknuti od mog nemarnog dodira. Ona se smješi, ja ponosan, palim cigaretu iako mi ta cigareta nište ne znači, ljeva ruka gurnuta duboko u trapaericama kao da će mene ili nju opeći ako je taknem s njom. Dolazimo do njezinog kvarta, haustora, pokušavam je poljubiti, ona okreće stidljivo glavu ja dajem poljubac u obraz, srtetan da ga je primili. Sretan odlazim do travamnjske stanice čekam poluprazan tramvaj. Sjedam uz ostale svoje vršnjake, pijance, žene sumnjivih morala, ljudi kojih nemožeš raspoznati jeli alkohol ili život otupio pogled. Prerano je za radničku klasu koja inače u ovo vrijeme puni tramvaje. Gledam kako tramvaj klizi kroz prozor, srušene zgrade, po ulici rasuta žbuka, čuju se pucnji, ljudi bježe, od čega? Po haustoru poredani odojci, napuhani, nabrubreni, čudne boje, oblika. Izlazim iz tramvaja, trčim ulicom, u ruci puška, psti mi se bjele od stiskanja kundaka. Bojim se. Livada više nije toliko zelena kako bi trebala, trčim, zalježem, radim što i drugi rade, samo da prođem do šume, tamo je spas, valjda, pucam, ciljam, neciljam, strah, znoj, nišan se neće smiriti. Ljudi u NSB odjelima idu prema meni, znam da sam i ja tu uniformu volio i nosio, što se sad okrenulo da je nepodnosim. Grad smrdi, iako je čist, smrdi po muzici koju neprepoznajem, po ljudima koji se guraju, nije to Azra, Bajaga, Prljavci, Riblja čorba, Parni valjak, nezvuče oni tako odvratno. Tramvaji su novi, ali u njima nema mjesta za mene u njima. Nitko nije to rekao, ali osjećam se tako, kao klinac kojeg pozovu na tulum a cijeli tulum presjedim u kutu sam. Što sam napravio loše, samo ono što su tražili od mene. Da preživim. Samo su to od mene to tražili, da preživim i da se vratim kući. A sad kao da im je svejedno što sam preživio i vratio se kući. Rekli su: „Biti će sve kao prije“. Ali sve je drukčije iako je sve kao prije. Čuje se pjesma „...šalji salete...“ Budim se, napoko prava javnost, stvarnost, palim cigaretu, ne da bi ispao frajer kao u dobra stara vremena, kao u snu, već jer mi je nužna. Gledam šarene kutijice na stalaži, uzeti njihov sadržaj ili ne, znam opet ću zaspat ali bar će opet početak biti ljep...
...možda se opet moje plave oči pojave u snu,možda nestanu svinje, oružje, kaos...
Prijetelju, zato te pitam zašto, zašto si mi ukrao mladost, život, veselje...
...a dao tako ružne sne.
Malo te zbunjuje pitanje. Možda si očekivao: čemu, tkome, jeli imalo smisla, ne, ja tebe pitam zašto, zašto si zaustavio mene, moju neokaljenu mladost, moj ljep život, moju ljepu djevojku, moje ljepe snove. Istina ima ih i sad, iako rijetko dolaze u stvarnost, doleze noću, kad mi najviše netrebaju, trebaju mi baš u toj stvarnosti koju si mi oduzeo. I tako sanjam, sanjam moje mladenačke tulume gdje ne sjedim u kutu sobe, zabavaljam se s Markom, Ivanom, Brankom, Tomislavom, Zoranom, Slobodanom, s njihovim djevojkama, Ines, Marijom, Ivananom, Martinom, i tražim slobodne koje bi možda plesale, zabavlje i bezbrišno provodile neokaljenu subotu. I zvučnika čuje se neka davno poznata muzika, kad nas nitko nije djelio na svoje i moje te tvoje i njihove. Pjevam da me glas boli, u ruci mi piva, frajerski držim cigaretu u ruci, glavni sam, ako nitkom drugom bar sebi. Susrećem se s plavim očima, uočavam priliku, plešemo zabavljamo se, mjenjamo brojeve telefona, stidljivo, mladenački, na komadu etike soka ili pive. Olovke ni od ljeka, pokušavamo si obećat iako oboje znamo da nema šanse da se sutra vidimo, znam da ću nestrpljivo opet čeket iduću subotu, idući tulum, rođendan, disco. Još se sjećam SC-a, Kulušića, Laprdarija, Amazone i ostalih diska gdje sam stidljivo roditelje žicao dinar dva-da mogu svojoj simpatiji platit neki sok, pivu i sebi kutiju cigareta, da opet budem ponosni mangup iz kvarta. Pratim svoje plave oči kući, nesusudim se je se zagrliti, trese se, skidam jaknu, stavljam joj jaknu na leđe, blago kao da je Božićna kuglica koja će puknuti od mog nemarnog dodira. Ona se smješi, ja ponosan, palim cigaretu iako mi ta cigareta nište ne znači, ljeva ruka gurnuta duboko u trapaericama kao da će mene ili nju opeći ako je taknem s njom. Dolazimo do njezinog kvarta, haustora, pokušavam je poljubiti, ona okreće stidljivo glavu ja dajem poljubac u obraz, srtetan da ga je primili. Sretan odlazim do travamnjske stanice čekam poluprazan tramvaj. Sjedam uz ostale svoje vršnjake, pijance, žene sumnjivih morala, ljudi kojih nemožeš raspoznati jeli alkohol ili život otupio pogled. Prerano je za radničku klasu koja inače u ovo vrijeme puni tramvaje. Gledam kako tramvaj klizi kroz prozor, srušene zgrade, po ulici rasuta žbuka, čuju se pucnji, ljudi bježe, od čega? Po haustoru poredani odojci, napuhani, nabrubreni, čudne boje, oblika. Izlazim iz tramvaja, trčim ulicom, u ruci puška, psti mi se bjele od stiskanja kundaka. Bojim se. Livada više nije toliko zelena kako bi trebala, trčim, zalježem, radim što i drugi rade, samo da prođem do šume, tamo je spas, valjda, pucam, ciljam, neciljam, strah, znoj, nišan se neće smiriti. Ljudi u NSB odjelima idu prema meni, znam da sam i ja tu uniformu volio i nosio, što se sad okrenulo da je nepodnosim. Grad smrdi, iako je čist, smrdi po muzici koju neprepoznajem, po ljudima koji se guraju, nije to Azra, Bajaga, Prljavci, Riblja čorba, Parni valjak, nezvuče oni tako odvratno. Tramvaji su novi, ali u njima nema mjesta za mene u njima. Nitko nije to rekao, ali osjećam se tako, kao klinac kojeg pozovu na tulum a cijeli tulum presjedim u kutu sam. Što sam napravio loše, samo ono što su tražili od mene. Da preživim. Samo su to od mene to tražili, da preživim i da se vratim kući. A sad kao da im je svejedno što sam preživio i vratio se kući. Rekli su: „Biti će sve kao prije“. Ali sve je drukčije iako je sve kao prije. Čuje se pjesma „...šalji salete...“ Budim se, napoko prava javnost, stvarnost, palim cigaretu, ne da bi ispao frajer kao u dobra stara vremena, kao u snu, već jer mi je nužna. Gledam šarene kutijice na stalaži, uzeti njihov sadržaj ili ne, znam opet ću zaspat ali bar će opet početak biti ljep...
...možda se opet moje plave oči pojave u snu,možda nestanu svinje, oružje, kaos...
Prijetelju, zato te pitam zašto, zašto si mi ukrao mladost, život, veselje...
...a dao tako ružne sne.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)