1. maj: Priča o dvjema stvarnostima – globalni aktivizam nasuprot hrvatskim borbama

 

1. svibanj, poznat diljem svijeta kao Međunarodni dan rada, dan je posvećen odavanju počasti radničkom pokretu i zagovaranju prava radnika. U mnogim zemljama to je dan ispunjen živopisnim prosvjedima, strastvenim govorima i snažnim pozivima na socijalnu pravdu. No, kada pogledamo prema Hrvatskoj, slika je posve drugačija i duboko tužna.

    U mnogim zemljama 1. svibanj je dan mladenačke energije i aktivizma. Ulice su pune mladih ljudi koji mašu zastavama i drže transparente koji osuđuju pohlepne korporacije i prekomjernu moć velikog kapitala. Zrak je ispunjen povicima za pravedne plaće, bolje radne uvjete i kraj ekonomske nejednakosti. Ti prosvjedi nisu samo simbolični; oni su snažan izraz nade i otpora sustavnim nepravdama.

    Suprotno tome, prizor 1. svibanj u Hrvatskoj prikazuje mnogo tmurniju sliku. Umjesto mladih masa koje se okupljaju za promjene, vidimo desetke tisuća siromašnih umirovljenika okupljenih na poljani, koji čekaju na jednostavan obrok – grah. Njihova istrošena odjeća, poneka još iz 90-ih, i bezub osmijeh pričaju priču o desetljećima teškoća i zanemarivanja. Ti stariji građani preživljavaju s mizernim mirovinama od 300 do 400 eura, što je oštra opomena na ekonomske teškoće s kojima se mnogi suočavaju u zemlji.

    Dirljiva slika tih umirovljenika koji hvale obrok i zahvaljuju političarima na skromnoj gozbi tužan je dokaz stvarnosti socijalne skrbi u Hrvatskoj. Ona ističe društvo u kojem se osnovne potrebe jedva zadovoljavaju, a zahvalnost se izražava ne za osnaživanje ili dostojanstvo, nego za puku egzistenciju.

    Još je tužnija politička apatija oko prava radnika. Za razliku od drugih zemalja u kojima vođe i aktivisti glasno brane radnička prava, hrvatski političari uglavnom izbjegavaju značajnu kritiku ili akciju. Stranke s različitih strana političkog spektra, uključujući HDZ i Možemo, često se bave samohvaljenjem umjesto da se pozabave sustavnim problemima koji muče radnike i umirovljenike.

    Ova razlika između globalnog aktivizma i hrvatske rezignacije postavlja duboka pitanja o društvenom i ekonomskom tkivu zemlje. Poziva na kritičko preispitivanje politika, prioriteta i kolektivne volje da se izgradi društvo u kojem svi građani mogu živjeti s dostojanstvom i sigurnošću.

    Zaključno, kontrastne slike 1. svibanj u svijetu i u Hrvatskoj snažan su podsjetnik na hitnu potrebu za osviještenošću, zagovaranjem i promjenama. Prepoznavanje ovih stvarnosti prvi je korak prema izgradnji pravednije i ravnopravnije budućnosti za sve.